Nesamoubilačko samoozljeđivanje, često skraćeno kao NSSI (od engleskog non-suicidal self-injury), odnosi se na namjerno oštećivanje vlastitog tijela bez želje za smrću. Iako se na prvi pogled može činiti kao nerazumljivo ili „ekstremno“ ponašanje, ono u velikom broju slučajeva predstavlja pokušaj suočavanja s intenzivnim emocionalnim stanjima. Najčešće se javlja u adolescenciji, razdoblju koje je samo po sebi obilježeno snažnim promjenama i povećanom osjetljivošću na stres.

Prvi oblici samoozljeđivanja najčešće se pojavljuju između 11. i 14. godine života, odnosno u ranoj adolescenciji. Učestalost postupno raste i doseže vrhunac oko 15. do 17. godine, kada su emocionalne turbulencije, pritisci okoline i razvojne promjene najizraženiji. Kod većine mladih osoba, samoozljeđivanje se smanjuje i često prestaje tijekom kasne adolescencije ili rane odrasle dobi. Ipak, kod dijela mladih može potrajati ili se zamijeniti drugim rizičnim oblicima ponašanja, zbog čega je važno na vrijeme prepoznati problem.

Adolescencija je vrijeme kada mladi prolaze kroz značajne biološke, psihološke i socijalne promjene. Mozak se još uvijek razvija, osobito dijelovi zaduženi za kontrolu impulsa i regulaciju emocija, zbog čega su emocionalne reakcije često intenzivnije, a sposobnost nošenja s njima ograničenija. Upravo zato ne iznenađuje da se u tom razdoblju povećava učestalost i samoozljeđivanja i depresivnih simptoma. Procjenjuje se da se oko petine adolescenata barem jednom u životu samoozlijedi, dok su brojke još veće među mladima koji već imaju psihičke poteškoće.

Nesamoubilačko samoozljeđivanje može imati različite oblike, poput rezanja, grebanja kože, udaranja, paljenja ili ometanja zacjeljivanja rana. Važno je naglasiti da se ono razlikuje od suicidalnog ponašanja jer osoba ne želi umrijeti. Ipak, to ne znači da nije ozbiljno. Naprotiv, učestalije samoozljeđivanje povezano je s većim rizikom za kasnije suicidalne misli i pokušaje, zbog čega zahtijeva pravovremeno prepoznavanje i razumijevanje.

Da bismo razumjeli zašto se mladi samoozljeđuju, ključno je usmjeriti se na funkciju tog ponašanja. NSSI najčešće služi kao način regulacije emocija. Kada se adolescent suoči s intenzivnim osjećajima poput tuge, tjeskobe, ljutnje ili unutarnje napetosti, samoozljeđivanje može donijeti kratkotrajno olakšanje. Fizička bol privremeno smanjuje emocionalnu bol ili odvlači pažnju od nje. Upravo to olakšanje može dovesti do ponavljanja ponašanja i stvaranja začaranog kruga u kojem se samoozljeđivanje koristi kao „brzo rješenje“ za emocionalne teškoće.

Kod nekih mladih samoozljeđivanje ima i druga značenja. Može biti način da prekinu osjećaj praznine ili emocionalne otupjelosti, odnosno pokušaj da „osjete nešto“ kada im se čini da su potpuno isključeni od vlastitih emocija. U drugim slučajevima ono može predstavljati oblik samokažnjavanja povezan s osjećajem krivnje ili srama. Ponekad ima i komunikacijsku funkciju, kao pokušaj da se drugima pokaže koliko im je teško ili da se potraži pomoć kada riječi nedostaju.

Razvoj samoozljeđivanja povezan je s nizom međusobno isprepletenih čimbenika. Psihološki gledano, posebno su važni problemi u regulaciji emocija, depresija, anksioznost i impulzivnost. Socijalni čimbenici, poput vršnjačkog nasilja, konflikata u obitelji ili nedostatka podrške, također igraju značajnu ulogu. Negativna iskustva u djetinjstvu, osobito emocionalno zanemarivanje ili zlostavljanje, dodatno povećavaju rizik. Sve više pažnje posvećuje se i ulozi poremećaja spavanja. Istraživanja pokazuju da loša kvaliteta sna i nesanica mogu povećati emocionalnu osjetljivost, otežati regulaciju raspoloženja i time doprinijeti razvoju samoozljeđivanja i suicidalnih misli.

Nesamoubilačko samoozljeđivanje često je usko povezano s depresivnim simptomima. Ta povezanost može biti dvosmjerna. S jedne strane, depresivno raspoloženje i osjećaj beznađa mogu potaknuti samoozljeđivanje kao način suočavanja. S druge strane, posljedice samoozljeđivanja, poput srama, stigme i problema u odnosima s drugima, mogu dodatno pogoršati depresiju. Upravo zbog toga je važno promatrati ove poteškoće zajedno, a ne izolirano.

Iako je samoozljeđivanje ozbiljan problem, važno je naglasiti da ono nije znak „slabosti“ ili „traženja pažnje“, već signal da mlada osoba nema dovoljno razvijene ili dostupne načine da se nosi s intenzivnim unutarnjim iskustvima. Razumijevanje funkcije tog ponašanja prvi je korak prema pružanju adekvatne pomoći.

U kontekstu javnog zdravlja, sve je veći naglasak na ranoj identifikaciji i prevenciji. To uključuje prepoznavanje rizičnih čimbenika, jačanje emocionalnih i socijalnih vještina kod mladih, kao i stvaranje podržavajućeg okruženja u obitelji, školi i zajednici. Posebno je važno otvoreno razgovarati o mentalnom zdravlju kako bi se smanjila stigma i omogućilo mladima da potraže pomoć na vrijeme.

Nesamoubilačko samoozljeđivanje je složen fenomen, ali iza njega najčešće stoji jednostavna poruka: mlada osoba se nosi s nečim što joj je preteško. Upravo zato je razumijevanje, a ne osuda, temelj svakog učinkovitog pristupa ovom problemu.

Prim.dr.sc. Sanea Mihaljević, spec.psihijatar, subspec.psihoterapije