Iako skrbe o očuvanju mentalnog zdravlja u populaciji, stručnjaci pomažućih struka također su izloženi rizicima za svoje mentalno zdravlje. Riziku od profesionalnog stresa osobito su izloženi stručnjaci u području tretmana ovisnika. Zašto je tome tako? Naime, ovisnost je kronična recidivirajuća bolest mozga te se povezuje s visokom prevalencijom traumatskih iskustava, a izlaganje stručnjaka pomagača ovim iskustvima i njih same iscrpljuje, ugrožava njihov psihički imunitet i povećava rizik za njihovo mentalno zdravlje. Posao pomagača temelji se na trima glavnim alatima koji su ujedno i vještine: empatiji, altruizmu i komunikaciji. Iako ove vještine doprinose uspostavljanju odnosa, a odnos između pomagača i klijenta temelj je učinkovitog tretmana, dugotrajna skrb o ovisničkoj populaciji dovodi do tzv. zamora suosjećanja. O ovome su fenomenu provedena i brojna istraživanja, a u jednome od njih (https://hrcak.srce.hr/313332) autori navode kako „zamor suosjećanja uključuje sekundarni traumatski stres i sagorijevanje na poslu….te da…sekundarni traumatski stres podrazumijeva stresne reakcije izazvane izlaganjem tuđim stresnim ili traumatskim doživljajima, dok sagorijevanje karakteriziraju poteškoće u obavljanju posla, otežano nošenje s radnim zadacima te osjećaj beznađa.“.

Stoga je profesionalna preporuka onima koji upravljaju ljudskim resursima pomagača (neposrednim rukovoditeljima, provoditeljima politika i sl.) osigurati stručnjacima prilagodljive uvjete rada u kojima će se osnažiti njihova psihička otpornost na stres, i to na način da se procjenjuju zahtjevi rada sukladno aktualnim kapacitetima svakog pojedinog stručnjaka pomagača, jer među najsnažnijim su stresorima upravo radno opterećenje i ključna obilježja organizacijske strukture i radne klime. Istraživanja mahom pokazuju kako je zamor suosjećanja određen primarno unutarnjim činiteljima te izloženosti stresnim ili traumatskim događajima (kakvih je u radu s ovisničkom populacijom mnogo), a sagorijevanje na poslu u najvećoj mjeri određuje organizacijska struktura koja je ustvari područje upravljanja i menadžmenta ljudskih resursa.

Stoga, ako se stručnjaci u području mentalnog zdravlja zapitaju „A tko mene pita kako mi je?“, očito je to znak njima samima za ulaganje više napora u očuvanje i vlastitog mentalnog zdravlja, ali i za osjetljivost rukovoditelja nužnoj prilagodbi njihovih kapaciteta zahtjevima radne okoline, i obrnuto.

Siniša Brlas, profesor psihologije i specijalist kliničke psihologije